Nebeski zagrljaj

14. jula 2018. Drevna Studenica, Naslovna0

Bio je februar. Kao i obično u to doba godine hladnoća je okovala grad. Pakovao sam stvari i sa nestrpljenjem čekao da krenem. Prije  polaska, pomolio sam se za zdravlje, napredak i zamolio Gospoda da bude uz mene i podari mi srećan put.

Uvijek mi pri polasku na ovakav put naviru slike iz djetinjstva. Vjerovatno jer je  sva moja vjera počela da se gradi još dok sam bio dijete, tamo gdje sam odrastao, tamo gdje su život i pravoslavlje bili nerazdvojni kao Bog i duševni mir.

Put je bio dug a želja za odlaskom neizmjerna. Vozeći se tako autocestom prisjećao sam se svih onih momenata koji su od ranog djetinjstva postavljali temelje moje vjere i gradili kuću u kojoj su svaka cigla i zid bili čvrsto povezani i upotpunjavali moj svijet. U dolini okruženoj velikim brdima, u maloj, seoskoj kući, živjela je moja porodica. Imao sam sreću da baš tu odrastem i formiram svaki dio svoje ličnosti, nahranim svaku ćeliju svog tijela i postanem sve ovo što sam danas. Na prozorima hladne sobe koja je uvijek mirisala na tamjan mraz je slikao svoj svijet. Često sam kao dijete gledao kroz taj prozor i zamišljao Boga. Tražio sam  njegovo prisustvo, u sobi, na zidu, na prozoru, na nebu i to me je nekako uspavljivalo.

Sjećam se još uvijek svoje prve pričesti. Bila je zima. U snu sam osjetio  hladne staračke ruke na svom licu. Dok sam pokušavao otvoriti oči djed mi je tihim glasom govorio da ustajem i spremim se jer je vrijeme da krenemo. Sav uzbuđen spremio sam se i uputio ka manastiru. Preko brda i kroz šumu, pred samo svitanje, kroz snijeg, gazio sam odvažno i ponosno. Na samom ulazu gurao sam svom snagom teška, drvena, manastirska vrata iza kojih je dopirao glas monahinja. Taj glas i danas u mojoj glavi čujem.  Taj glas i danas može da me smiri.

Izgovorih molitvu prije pričešća i stadoh u red.

Djed me, kao i obično, pustio ispred sebe. Došao sam ispred sveštenika i sav ushićen čekao da  mi se obrati.

– „Kako se zoveš dječače?“

– „Vasilije“,  odgovorih.

I tako primih istinito tijelo i krv Gospoda našeg Isusa Hrista. Tada, kao dijete, vjerovatno nisam bio u stanju da shvatim značaj crkve i vjere ali se sjećam da sam bio ispunjen, radostan i da mi je svaki odlazak u obližnji manastir bio posebno drag.

-„Djede, gdje je sada Bog?“ , upitao sam ga u povratku.

-„Šta ti misliš gdje je?“

-„U nama i oko nas.“

Pogledao me, sav ponosan i srećan, zagrlio i podigao na ramena, noseći me tako do kuće.

I tako, od malih nogu do danas, od prve pričesti pa sve do ovog putovanja, gradio sam svoju vjeru i kroz nju stub moralne i vjerske jačine, emotivni stub, stub ljudskosti.

Vrijeme je tako prolazilo i polako se gasio dan. Sunce se već sakrivalo iza brda a ja sam bio na nekoliko sati vožnje do odredišta. Kroz Ibarsku dolinu put je bio krivudav. Vozio sam polako i oprezno. Dok sam posmatrao okolinu, na radiju je bila Divna Ljubojević. Njen glas dok pjeva „Kyrie Eleison“, ogromna brda i stijene kao i dan na izmaku budili su u meni osjećaj mira i spokoja.

Noć se već spustila kad sam stigao. Čim sam izašao iz automobila omamio me čist vazduh. Udahnuo sam ga punim plućima. I baš u tom trenutku kad taj isti vazduh izdahneš iz napunjenih pluća osjetiš šta je duševni mir. Dok dišeš punim plućima i slušaš sam sebe kako udišeš i izdišeš životni vazduh, osjećaš kako jačaš kao čovjek, kao biće, kao pojedinac.

Ispred mojih očiju stvorila se ona. Kolijevka pravoslavlja. Izvor mira. Snaga i jačina. Studenica. Ponosno stoji i prkosi vremenu. Vazduh, spokoj i tišina odišu u njenoj okolini. U daljini čujem rijeku kako protiče i neke ptice u šumi. Okrećem se oko sebe i gledam svo ovo savršenstvo. Kroz tijelo mi prolazi neki čudan osjećaj.

Zatečen koračam manastirskim dvorištem. Gledam u svaki kamen, svako drvo, svaki detalj i osjećam u čitavom svom biću da je Bog sa mnom. Ovo je Raj na zemlji. Dolazim do vrata i čujem glas monaha. Gledam ka nebu i divim se njenoj ljepoti i njenom izgledu. Gotovo da je sačuvala svoj prvobitni oblik. Bogosluženje posvećeno prazniku Svetog Simeona je već počelo.

Na ulazu u manastir pustih ispred sebe neku dječicu, jer je tako djed uvijek puštao mene. Po razgovoru zaključih da su iz Rusije. Zakoračih preko manastirskog praga i osjetih trnce koji mi prolaze kroz čitavo tijelo. Zapalih svijeće, odmah na ulazu, na istom mjestu za žive i mrtve, jer su sve duše žive.

Nisam mogao da se nagledam manastirskog prostora, njegove veličine i freski čiji su slikari igrom boja i oblika, ikonografskih cjelina i simbola utkali pravoslavlje u ove zidine.

Srce mi je lupalo kao nikad u životu. Na momente nisam bio siguran ni gdje se nalazim. Sve dok je trajalo bogosluženje držao me taj osjećaj. U manastiru je bilo prilično hladno a ja sam osjećao toplotu. Bilo je prilično mračno a ja sam vidio svu ovozemaljsku svjetlost. Noge su mi se ledile a meni je to prijalo. U duši sam osjećao da me ova građevina grije i grli. Glas monaha i sav taj sklad odnijeli su moje misli u neki drugi svijet. Nisam se nikad tako osjećao.

Kao da je sav smisao postojanja stao u tih nekoliko časova. Gledao sam u monahe i njihove umirujuće oči. Udisao sam tamjan i osjećao kako ulazi u svaki dio moga tijela. Gledao sam u vjernike oko sebe. U zapaljene svijeće čiji plamen je na momente titrao i dimio kao da će se ugasiti a na momente je bio tako jak da je obasjavao veći dio manastira.

Spustih ruku na hladnu grobnu ploču gdje je kivot Svetog Simeona Mirotočivog i osjetih sav smisao vjere. Kleknuh i pomolih mu se. Cjelivah mošti Svetog Simona i Svete Anastasije. Pomjerajući se tako i praveći mjesta za ostale vjernike nađoh se rame uz rame sa starcem koji me pogleda svojim krupnim crnim očima i reče mi: – „Srećan praznik sine. Vjeruj i ne boj se.“

-„Hvala Vam, takođe.“, rekoh tiho i ponizno.

Želio sam da ostanem što više i da ovaj osjećaj traje što duže. Pomolih se svim svetim i zamolih Boga da mi da dovoljno snage i volje da se ne izgubim u  stvarnom svijetu isrivljenih i lažnih vrijednosti bez ikakvih moralnih i etičkih načela.

Poslije bogosluženja prošetah još jednom kroz manastirsko dvorište da nahranim dušu mirom i spokojem. Na samom izlazu iz manastirskog kompleksa pogledah još jednom taj savršeni sklad i osjetih jedinstvo tijela i duše.

U povratku sam opet pustio radio. Umoran, otvorih prozor da me ne bi uhvatio san a Ibarskom dolinom čulo se glasno: „Slavite Gospoda jer je dobar, jer je dovijeka milost njegova…“

Autor: Bogoljub Radanović