U kategoriji PROZA, Biljana Sarić iz Bijeljine napisala je najlepšu priču na konkursu, ,,Studenici“
Sveta naša Studenice, majko naših manastira i naših crkava, ni pred jednom građevinom na ovom svijetu, tijelo se ne osjeća manje, a duša veća, kao pred tobom. Naizgled, mirna i tiha stojiš. Samo naizgled si oaza mira i tišine, oaza za ovozemaljska čula. Nema tu mira i tišine! Ti si uzburkano more blagodati! Tvoj doček je jedan veliki talas blagodati, zapljusne i ne stižem da uzmem dah od ovog prvog talasa, ti zapljuskuješ slijedećim! Koliko god se spremala, uvijek ti nespremna dođem.
Ti si ujedno, nova ljubav, tek nastala i ljubav od rođenja stara.
Ti si duši nova, a odveć proživljena radost.
Ti si duši dobro poznata, a neiscrpan izvor iznenađenja.
Odakle god te gledala, uvijek jedan dio tebe je spojen sa nebom. Korak ka tebi, korak ka nebu. Tvoji temelji i nisu na zemlji, nego na nebu. Oni su naša svetiteljska carska porodica. Tebe Sv. Simeon, mirom svojim zaliva i ukrepljuje, Sv. Simon, svojim nježnim srcem nadahnjuje, a Sv. Anastasija, svojim dostojanstvom ohrabruje.
Tebi, sve boje kože, nacije i vjere dolaze. Ti si naša, a svačija. Ne grliš samo nas Srbe, nego kao prava majka grliš dijecu cijelog ovog svijeta. Svaki čovjek je za tebe Božije dijete, i ti se tako i ponašaš. Toliko blagodati i ljubavi, da pred tobom niko ravnodušan ne stoji. A tvoji svetitelji, uvijek raspoloženi domaćini. Uvijek raspoloženi da saslušaju vapaje, da prime molitve njima upućene i priteknu u pomoć.
Stojim pored kivota Sv. Anastasije, pitala bih je nešto, ali kako? Bože, čudno je ovo. Nekako mi lakše, pitati Nju nego Sv. Simeona, nekako veći je autoritet i veće strahopoštovanje prema Njemu. I u borbi, kome i kako se obratiti, odgovori kreću da teku sami. Duša prije postvljenog, dobija odgovore. Tu su oboje, i sve je rečeno.
Trese ovaj tvoj talas, udara! Spira um, kao more svoju obalu! Otvara dušu kao najlakšu školjku!
Nije Bogu ugodan osjećaj zavisti, ali ja sam samo čovjek, čovjek grešni, koji zavidi. Zavidim ovom tvom kamenu, koji je ispred tvog praga. Klesan vjekovima, hitrim koracima koji su išli ka tebi. Svaki dan bezbroj puta gažen, a vjekovima istrajan. Leži nepomičan, čvrst, ponizan pred svima, a dostojan ležanja pred tvojim vratima. Koliko ga je samo svetiteljskih stopa osvetilo, a koliko li se neprijatelja na njega okliznulo. Ako mu je to grob, dostojan li je! Ako mu je to život, dostojan li je! Koliko ljubavi i strpljenja ima u njemu, sve u slavu tvoju Studenice, Hrista radi.
Ovo drvo, koje razgranato, gorostasno i ponosno stoji pored tebe, gdje je njegovo korjenje? Dostojno li je, kada živi i raste pored moštiju Sv. Simeona! Upija miro Sv. Simeona, i kao neka erupcija, izrasta u čitav mirisni hor od lišća! Svaka grana u molitvenom ritmu se njiše.
A tek što zavidim svakoj travki oko tebe! Svako proljeće ona niče oko tebe, iznova Vaskrsava i kao mali oblaci odižu te i vaznose u nebo.
O rajska Studenice, ti si sve, samo za dušu nisi studen! Tvoj krst jasan simbol, ali zagonetno se uklesa u srce. Zaigra srce uvijek isto, gdje god da ga ugledam. Da mi srce otvore fizički, mislim da bi našli urezan tvoj krst na njemu. Toliko ga srce osjeća.
Plodu svetiteljske ljubavi i zahvalnosti prema Majci Boga našeg, gnijezdo gdje se ušuškavaju bogočržnjive duše, Sveto srpsko miro, gdje god ja bila, ti si u srcu nošena!
Slava i hvala dragom Bogu, na tebi, što nam preko divnih svetitelja darova tebe i što te očuva do današnjih dana! Amin!
