U kategoriji POEZIJA Miloš Belić iz Valjeva napisao je najlepšu pesmu na konkursu,
,,Studenica, bela inokinja“
„U početku beše reč, i reč beše u Boga, i Bog beše reč. „
Samog Boga Oca je, Bog Sin nasledio!
– ali ovo još niko nigda, i nigde
Nije video!
U Srbiji, svetootačkom Suncu Bogozraka
– Car , Kralj i Župan ,
Sinovima, Trojicom darovan
Pre najsilnijeg od silnih potomaka,
Stefan, Stefana Dušana,
Sve svoje što nije njegovo, a Bog mu dao,
Ćerki inokinji, zaveštava!
Ta predprestolno Božija,
I nadprestolna ljudskome rodu,
Velikoshimna tajna, Nebeskog podnožja
Ne nosi crnu s crvenim vezom, odoru! –
U belom odaje svu službu Tvorcu i Svetima,
U belom je najsličnija anđelima.
Devstvena nevesta –
Zakleta na devstvo Ženiku,
Pa svakog se dana omajči novom decom,
Jer ona do danas od kad je sebe
Presvetu Djevu ima u svom Bogo-liku.
A već prvog dana
Od prvog kamena, kad se rodila
Rođena je kao monahinja.
Njoj ne samo da nije zabranjeno
kročiti u oltar,
Ona oltar drži u sebi,
Saslužuje i sobom prouznosi žrtvu beskrvnu
Stvoritelju,
I Njega, Spasitelja u dušu ljudsku.
Ona je reč između Boga i Čoveka,
Večnost od juče do sutra,
Neistrajni dan, prošlih veka,
nit fitilja kandilskog, da se ne ugasimo!
Niti zaboravimo, ko smo, do jutra!
Videćeš sa obližnjeg brda ovu
Stasitu igumaniju ženskom sestrinstvu,
u njoj tajnu svešteničku.
Srešćeš je na Ispovesti,
I uvek na Presvetom Pričešću…
A jednom, ne zna se dan… upamti ovaj
S Moštiju kad miomirisni!
Zakriljen njima, čak živ na mitarstvu
Spašće te svetla odora ova, tamne prelesti.
Ovde kamenje oživi, a ljudi
Podilaze od zemlje i pišu se u Božjake.
Dušom se van njenih ruku, široko
Borbe, vode opake,
Između apostasa u besomučnom lovištu,
I onih koji se sami freskopišu
Iznad Studenice, u bele oblake!
– Pa kad se svud okolo čini da će oluja, grad,
A ono, ovde vedro
Između oluja i Krstova
Koje drži svojim šakama,
Gromobran, bran od srda Božijeg
Nad plamama
naših grehova, On kroz rosu pusti suzice,
Prašta Srbima gledajući kroz rozetu,
Kroz oči, bele inokinje Studenice.
Sve što kažu nakon ovoga,
Prebolujemo skoro pa smrtnom boljkom,
I licemerno, i istinito,
Što Srbiju nazovu „pesmom“ i „bajkom“,
Jer ovde nema maštanja ni laži,
lepote Božije se ne daju rečima,
Mi znamo kad Studenica ostane sama
Kraj nje će jedan anđeo ostati na straži,
za tri da objavi dana,
Kako je Srpstvo Vaskrslo!
Molitvom ove Inokinje, sklopljenih dlana,
Kolenopreklono.
A Vaskrsla Srbija,
To je ustvari ona Studenička freska,
u tihovanju monahinja nazvana pesmom
svesnom da je ona Nebeska,
Jer sija svetu Mučenika, Hristoistinom!
Na tom visu sanjam pogled koji ne vidim
Kad me teraju da se stidim,
digao bih ja i dve glave
Kad mi brane,
Pad nek odseku obadve, jednu mojima
A jednu Nebu, ovom iznad Studenice
Gde sve moje molitve
Postaju njene brojanice :
Sanjam porobljeno Kosovsko,
Razrušeno Metohijsko,
Kraj bliskih potoka
Molimo se za ono preko Drine, prađedovsko,
Moje Pravoslavno,
Inatno i drsko, ali pre svega golgotsko!
U hramu Svetom uzidanom u zidine
Mi molimo Gojkovicu mladu
Da pogleda Skadar, i oprosti na nas Srbe
Kletve koje posreduje odozgo, s visine
Gde caruju Sveti u hladu
večnoga mira, i glasne tišine:
Studenice moja brojanice,
Od runa pleteno, sanjivo inje,
Svete monahinje.
