Rudarska varošica Ušće nalazi se u dolini Ibra, između Kraljeva i Raške, i možda je jedino mesto u Srbiji koje je, u procesu tranzicije, sačuvalo sve svoje fabrike i čak otvorilo neke nove pogone. U ovom mestu, ne samo što nema nezaposlenih radnika, već se i traže radnici sa strane.

Geografski položaj Ušća koji se nalazi u podnožju Kopaonika, Golije i Željina omogućava razvoj drvoprerađivačke industrije tako da u okolini postoji blizu 50 većih i minjih strugara što pored rudnika uglja i dve fabrike drvno-metalnih proizvoda, čini okosnicu razvoja ovog malog mesta.
Tako u Ušću radi preko stotinak radnika iz Kraljeva, Raške, Baljevca, Jošaničke Banje… Prema nekim podacima, u Ušću je zaposleno ukupno oko 900 radnika, u mestu u kojem sa okolnim selima ima svega 2.500 stanovnika.
Privatizaciju fabrika su izvršili uglavnom lokalni biznismeni, kojima je takođe stalo do svog mesta.
Dejan Antonijević je iz okoline Ušća i vlasnik je na daleko poznate fabrike Ekonom. Antonijević je nakon odlaska slovenačkog vlasnika, fabriku kupio pre pet godina, da bi posle samo dve godine rada, proizvodio i skoro duplo više nego prethodni vlasnik.
– Pogon je sa radom počeo 2013. godine, da bi posle samo godinu dana, koja je bila veoma teška, normalizovali proizvodnju. Mesečna isporuka metalnih ormara je 2015. godine, za skoro duplo premašila nekadašnju. Iz naše fabrike mesečno izlazi 40 šlepera natovarenih metalnim ormarima – kaže Antonijević.

Fabrika Ekonom Ušće zapošljava oko 80 radnika, i svi su uglavnom iz okoline ove varošice. Antonijević, međutim, nije zadovoljan odnosom države prema njima, jer ništa ne ulažu.
– Samo moja firma je prošle godine platila 11 miliona dinara na ime poreza na dobit.
A Grad Kraljevo godišnje za Ušće izdvaja mizernih 3 miliona dinara. Pa gde je tu logika? Ušće žele da radi i živi, a država ga na ovaj način ubija – kategoričan je Antonijević.
Nekadašnja fabrika nameštaja Jasen, koja je takođe bila oslonac ovog mesta, dobila je novog vlasnika. Milanko Karović, vlasnik Tehnoopreme iz Kraljeva, nastavio je sa radom. Zapošljava stotinak radnika, a ima potrebu za još pedeset, ali ih u Ušću odavno nema.
– Mi imamo radnike iz Raške, Baljevca i čak Kraljeva koje je udaljeno 50 kilometara. Naravno da bi najviše voleo kada bi svi radnici bili iz okoline, ali nema nezaposlenih. Imamo ugovorene poslove na duži period, a bavimo se preradom drveta i proizvodnjom nameštaja. Imamo posla, plate su prosečne i redovne, ali teško dolazimo do radnika – rekao nam Karović.
Goran Nikolić, rudar i predsednik MZ Ušće, kaže da je možda jedan od razloga što su u ovom mestu sačuvane sve fabrike u vremenu tranzicije, taj, što u ovoj varošici nije bilo političkih štrajkova, odnosno nerealnih štrajkova koji su dosta doprineli gašenju mnogih fabrika u Srbiji.
– Radim u Ibarskim rudnicima i kao ostali rudari, na rudnik gledam kao na svoju drugu kuću. Nekada smo radili i za dvadesetak maraka samo da bi opstali. Tako je uglavnom bilo i u drugim ušćanskim fabrikama. Ovde ljudi znaju da nemaju puno mogućnosti i da im je, usled eventualnog gubitka posla, alternativa, trajno iseljenje iz ovih krajeva – rekao nam je Nikolić.
Grad Kraljevo je od Nove godine prestao da plaća petoricu radnika koji su održavali lokalni vodovod sa preko 600 priključaka, starali se o lokalnoj pijaci, groblju, kanalizaciji, čišćenju i održavanju ulica i lokalnih puteva. Grad Kraljevo je prestao da obračunava zarade ovih radnika tražeći da, po prvi put u svojoj istoriji, to uradi MZ Ušće.